Na današnji dan, 14. kolovoza, prije točno 25 godina započeo je progon Hrvata iz banjolučkog kraja i prijelaz u Davoru preko Save u Hrvatsku.
U prigodi ove obljetnice, donosimo Vam priče ljudi koji su 1995. godine prešli preko Save u Davor.
Danas vam donosimo Ireninu priču. Te mučne 1995. godine imala je 17 godina. I dok danas mlade u toj dobi muče sasvim neki drugi problemi – ona i njezina obitelj tada su imali samo jednu želju: doći na sigurno. Irena danas živi u Americi. 1995. godine među prvima je 14. kolovoza, zajedno sa svojom obitelji, prešla iz Srpca u Davor. Ekskluzivno za našu web stranicu prisjetila se događaja iz 1995. godine.
Draga Irena, prije svega, hvala Vam što ste odvojili malo svoga vremena za ovaj razgovor. Vjerujemo da se događaja iz 1995. godine uvijek teško sjećati. No, možete li nam ukratko opisati situaciju u Banjalučkom kraju u devedesetima?
Život u Banja Luci 1995. godine nije bio nimalo jednostavan. Ratna situacija se pogoršavala iz dana u dan. Neizvjesnost i strah postali su naša svakodnevica. U Banja Luci je etničko čišćenje već godinama bilo u tijeku. Struja i telefonska komunikacija nam je bila odavno ukinuta. Tako da smo se rijetko mogli čuti s ostalom rodbinom i prijateljima. Ljudi “pogrešne vjere” su bili maltretirani na sve moguće načine. Pljačke, ubijanja, silovanja, otkazi sa radnog mjesta, prisilna izbacivanja iz kuća, prisilan rad na prvim borbenim linijama bila su svakodnevica mnogih.
„Uzeli smo one plavo bijele torbe i krenuli ostavljajući sve iza sebe…“
14 kolovoza 1995 . nekoliko izbjeglica iz Glamoča su došli u našu kuću i rekli da je to sada njihova kuća i da moramo izaći van. Pošto smo imali baku od 86 godina, bolesnu i nepokretnu, tata je pokušao pregovarati s njima da nas puste na miru. Međutim, nisu imali srca i razumijevanja. Rekli su nam da su autobusi spremni te da nas voze za Hrvatsku. Nepristajanje za odlazak za nas je značilo sigurno smrt. Tada mi je bilo 17 godina. Uzeli smo par torbi, onih s crvenim, plavim i bijelim prugama i krenuli u autobus. Baku su nam susjedi, koji su također istjerani iz kuće, pomogli nositi do autobusa. Bilo je 8 autobusa i tako smo krenuli, jedni za drugim, ostavljajući sve iza sebe. Uputili se u nepoznato. Na milost i nemilost drugih. Ali u tom trenutku najvažnije nam je bilo da smo kao obitelj skupa, živi i zdravi.
„Molili smo Boga samo da stignemo do čamca prije nego zapucaju po nama…“
Kad smo stigli u Srbac, bilo nam je naređeno da moramo dati po 100 maraka po osobi ili nećemo moći preko Save. Ljudi koji nisu imali posuđivali su od drugih. Ja sam sa svojom obitelji bila u prvom autobusu tako da smo prvi platili i praćeni vojskom koja nas je ismijavala sa oružjem uperenih u naša leđa hodali do čamca. Molili smo Boga samo da stignemo do čamca prije nego zapucaju po nama.
„Pojavio se čovjek u čamcu s osmjehom na licu…“
Čovjek koji je došao sa čamcem za čudo imao je osmijeh na licu i rekao nam da se ničega više nemamo bojati i da idemo na slobodu. Nekako smo se nagurali u taj mali čamac i krenuli ka slobodi. Samo je par centimetara trebalo da voda uđe u čamac od silnog tereta. Ali u meni onaj teret što sam nosila godinama već je počeo popuštati. Znala sam da smo konačno na sigurnome i da nam životi više nisu u opasnosti. Koliko se sjećam, čamac u kojem sam bila je bio prvi koji je prešao u Davor. Kasnije su ti čamci spasili još tisuće života.
„Dolazak u Davor bio je posebno emotivan… Niste ni svjesni koliki ste blagoslov zaradili pomažući izbjeglicama.“
Dolazak u Davor mi je najviše ostao u sjećanju. Po izlasku iz čamca vidjela sam kako su neki ljubili zemlju, plakali i zahvaljivali dragome Bogu. Policija, vojska, novinari i UNHCR su bili posvuda. Svi su žurili da nam pomognu izaći iz čamaca, nosili torbe u automobile, pomagali starima. Kad su nas dovezli u centar Davora bilo je posebno emotivno. Mještani su nas nudili hranom, vodom, kavom. Tješili nas i plakali sa nama. Mnogo mladih je neumorno pravilo sendviče i hodali među narodom s vodom i sokovima. Znam da ni oni nisu imali mnogo, ali otvorili su svoja srca i tu se vidi zajednica i ljubav Božja. Velika hvala tome divnome narodu. Zauvijek ću ostati zahvalna za sve što su učinili za nas. Nisu ni svjesni koliki su blagoslov zaradili pomažući tolikim izbjeglicama.
„Iz Davora u Varaždin pa u Gvozd.“
U Davoru smo bili do duboko u noć kada su nam rekli da idemo u Varaždin u izbjeglički centar na nekoliko dana dok se cijela situacija malo bolje organizira jer tisuće izbjeglica je danima dolazilo iz Banja Luke u Davor. U Varaždinu smo bili smješteni u školskoj sali. Bilo nas je stotinu. Ležali smo na vojnim krevetima – svi onako glava uz glavu i stari i mladi. Sjećam se jedne bake, svake večeri je predvodila molitvu krunice, imala je tako lijep glas da je odzvanjao po čitavoj sali.
Nakon tjedan dana boravka u Varaždinu bilo nam je rečeno da idemo za Gvozd (Vrgin Most). Mjesto između Karlovca i Siska. Tu smo sreli neke naše susjede iz Banja Luke i oni su nam pomogli da nađemo smještaj. U Hrvatskoj smo bili na sigurnome. Imali smo novu slobodu i nismo strahovali više svakoga dana. Ja sam u međuvremenu završila srednju školu u Novoj Gradiški. Živjela sam godinu dana kod rodbine blizu Nove Gradiške jer u Gvozdu nije bilo srednje škole u blizini. Roditelji su ostali u Gvozdu za to vrijeme.
„Nakon rata situacija je i dalje bila teška…“
Situacija poslije rata u Hrvatskoj je i dalje bila teška i mučna. Dosta objekata je bilo uništeno, neke kuće i danas nose te tragove nasilja. Dugo vremena je trebalo proći da se sve to izgradi i rane da zacijele. Nakon 3 godine u Hrvatskoj odlučili smo se za odlazak u Ameriku. Posao nismo nigdje mogli naći, a živjeti od državne pomoći u tuđoj kući nije bilo dugoročno rješenje. Trebalo je dosta hrabrosti odlučiti se na takav korak i krenuti na tu daljinu ali s Božjom pomoći sve se može. Tako smo 1998 stigli u Ameriku, grad Houston, gdje i trenutno živimo.
„Hrvatsku i dalje nosimo u srcu…“
Hrvatska će uvijek biti u mome srcu. Svaki posjet tamo me strašno raduje i uvijek jedva čekam priliku ponovno doći. Hrvatska je jedna od najljepših zemalja na svijetu i ona mi je uvijek blizu, tu u srcu.
„Ne odustajte u životu – na kraju ljubav pobjeđuje!“
Za kraj bih htjela svima poručiti da nikad ne odustaju u životu. Mnoge ružne stvari se dogode, ali tko ima vjere u Boga uvijek će pobijediti svako zlo. Jer ljubav na kraju pobjeđuje. I jedini način da istinski pronađemo svoj mir je da opraštamo. A u tome možemo uspjeti samo kroz molitvu u blizini našega Svevišnjega. Ja to znam jer sam živi dokaz da Bog uistinu ljubi nas onakve kakvi jesmo. Mnogi još i danas nose u sebi mnogo mržnje zbog rata i željni su osvete, ali rat i nasilje nikad ne donose ništa dobro. Samo bol i samouništenje. Svi smo mi samo ljudi i trebamo pomagati jedni drugima bez obzira na sve. Trebamo gledati u budućnost, a ne živjeti u prošlosti.
„Dragi Davorci – bili ste jedno veliko svjetlo na našim mračnim putevima!“
Ovim se putem još jednom, po tko zna koji put, zahvaljujem od srca svim Davorcima. Neka vas dragi Bog sve čuva i blagoslovi. Bili ste jedno veliko svjetlo na našim mračnim putima.
